Ja i vjera

Nedavno me je jedna draga osoba navela na duboko razmišljanje o vjeri, i mojoj poziciji u svemu tome. Što inače rijetko radim, ne prija mi. Uglavnom, ređala su se pitanja i odgovori u tom nijemom monologu, i ja ću pokušati da ih malo sredim i iznesem dio toga ovdje – malo zbog sebe, a malo i zbog eventualnih interesanata. Dakle, stanje je sledeće:

- Da li vjerujem u boga?

- Da.

- U kog boga?

- Kako to: „U kog boga“? Ne znam, u Boga. Jednog, jedinog, neporecivog, sveopšteg, Boga.

- Svaki put kad ponovim ovu riječ, značenje joj se sve više rasplinjuje i polako gubi svoju, ranije definisanu, strogu formu. Šta je bog? Ko je bog?

- Ne znam… Prisustvo? Neću o tome da razmišljam…

- Dobro. Da se vratimo na „kog boga“. Koje sam vjeroispovjesti? Možda će mi tako biti lakše…

- Uh… Rekli su mi da sam pravoslavac. Valjda i jesam, slavim Božić, Uskrs, krstim se desnom rukom, tri prsta, čitava koreografija… Kršten sam u Pravoslavnoj crkvi. Čak sam ubijeđen da sam i nekoliko puta poljubio popa u ruku, tamo negdje u ranom djetinjstvu. Ne sjećam se, ali sam siguran da jesam – bio sam u prilici. I odavno žalim zbog toga… Sa prvom sviješću o sebi, obećao sam – nikad više neću poljubiti ničiju ruku, osim ako ne budem čvrsto ubijeđen da takav iskaz (najvećeg i najiskrenijeg) poštovanja zaista zaslužuje. Od tog trena sam poljubio samo jednu ruku, i to u dlan. Iz ubjeđenja i svjesne želje. Nego, da se vratimo vjeri. Crkve i propovjednika, Očeva, sam se davno odrekao. Čini mi se, na putu sam da se odreknem i ove vjeroispovjesti kojoj su me nabijedili da pripadam. Slavim najveće praznike samo iz navike ili obzira prema bližnjima (kukavičluka i dvoličnosti, zaista), a  ne zato što iskreno vjerujem da je Sin „bezgrešno“ (A GDJE JE TU GRIJEH, OČE?!) začet, da je umro zbog mene, i da je onda vaskrsao. Da, definitivno sam na putu da ostanem bez vjeroispovjesti, samo kad skupim dovoljno hrabrosti. Nije lako odreći se nečega što te prati čitavog života…

- Dobro, znači situacija je sledeća: vjerujem u Boga, ali ne u Crkve, Njegove izaslanike i Svete Ratnike. Je li tako?

- Tako je.

- Dobro, idemo dalje. Pakao i Raj?

- Glupost! Rekli su mi: ako živiš po Njegovim pravilima, sve će biti dobro. Čeka te vječni život u Raju, i beskonačno uživanje. U suprotnom, nadrljao si. A nisu mi rekli da su ta „Božija“ pravila došla od čovjeka. To  su nekako previdjeli. Nisu to loša pravila, ne kažem, ali nisu ni ono za šta su mi ih kao dječaku predstavljali (a djeca vjeruju, iskreno i bez rezerve, primaju sve – pravo u srce). I njih sam se odrekao, makar u formi u kojoj su mi nametana. Niko mi nije rekao da ne treba da kradem, lažem, ubijem, činim preljubu i/ili mrzim bližnjega svoga zato što moj bližnji to ne zaslužuje, zato što ću mu time nanijeti bol – NJEMU, DRUGOME. Ne, rekli su mi da to ne činim jer ću u suprotnom biti kažnjen, osuđen na vječne muke – JA. Ne znam da li je to posledica ili uzrok činjenice da smo svi okrenuti prvenstveno sebi, da najviše i najprije mislimo na sebe, ali znam da sasvim sigurno jeste najveća tragedija čitavog našeg roda. Kad bismo samo pomislili na druge svaki put kad se spremamo na neko zlo, i kad bi nam tuđa patnja značila makar upola kao sopstvena – kako bi ovo bio divan svijet… Zašto me tome nisu učili?! Ne znam da li vjerujem u život posle života. Nije me ni briga za to. Ako si dobar – treba da budeš dobar zbog sebe, zbog drugih, u ovom životu i zbog ovog života, a ne zbog nekog tamo vječnog i neizvjesnog. Na kraju, ovo ovdje, SADA, je jedino što svojom ograničenom sviješću možemo da dokučimo, jedino čega smo potpuno svjesni, i jedino ono treba da se računa. A zašto čovjek  ne bi bio dobar?

- Svrha postojanja?

- Eh, sad… Ni veći umovi nisu znali odgovor na to pitanje… Ne znam šta je svrha postojanja. Ali znam šta sigurno nije: sigurno nam Život nije podaren da bismo ga proveli ugađajući Bogu, kako nas uče. To je laž. Projektuju Boga kroz sebe, ti samoživi egoisti, ti Mali Ljudi koji su sebi pripisali veličinu. Ti bezbožnici koji se drsko predstavljaju kao Njegovi izaslanici i pastiri stada. Govore da je čovjek napravljen po Božijem liku, a u stvari su oni Njega napravili po svom, jadnom i nedostojnom, i ukaljali ga. Ne, nesrećnici, nema Bog nikakve sličnosti sa nama, a pogotovo ne sa vama.

- Pusti… Previše im pažnje poklanjaš, previše osjećanja.

- Čovjek treba da ima cilj. Premalo nam je vremena dato da bismo bezglavo srljali i padali, pravili promašaje… I taj cilj mora biti pažljivo izabran. Jer, od bezumnog lutanja gora je samo predana borba za pogrešan cilj. Kad jednom shvatiš šta želiš, sve drugo dođe samo po sebi, sve nađe svoje mjesto.

- Znači, svako treba da pronađe neku svoju svrhu?

- Da, valjda je to moj stav… I treba da se trudi da bude što srećniji, i da što više usreći sve koje može. Na kraju, to je jedino što ostaje.

Pokloni

         Jednom sam umalo na sajmu antikviteta kupio zelenu kornjačicu od mermera (ili nekog sličnog tamnozelenog kamena) kojoj je bila okrnjena zadnja desna nožica – da bih je poklonio za rođendan jednoj vrlo dragoj i meni bliskoj osobi. Poznato je da se kornjače smatraju amajlijom blagostanja i sreće, ali nije to jedino što me je privuklo toj maloj figurici. Čim mi je pogled pao na nju, počeo sam da u glavi razvijam nevjerovatne priče o tome kako je ta nožica polomljena… Možda ju je neki mladi oficir poklonio svojoj draganoj pred sam polazak u rat? Sobarica je oborila sa komode dok je brisala prašinu… Ili, možda ju je ona poklonila njemu, pa je okrnjena negdje u rovovima… Možda je ta kornjačica bila nečije neprocjenjivo blago, i stajala je u jednoj od onih kutija za blago, koje imaju svi klinci, zajedno sa još par klikera porculanaca, sedam sjajnih čivija, velikim kolutom tankog nailona za lov na ptice i metalnim grbom JNA kojeg je otac donio jedne prilike kad je došao na nagradno odsustvo. U predveče sedamnaestog jula ko-zna-koje-godine ju je dječak zakopao u dvorištu, kao što svi klinci kopaju svoje blago i maštaju da će ga jednom iskopati. Ali onda je zaboravljena, zamijenile su je duge noćne šetnje, stidljivi pogledi, znojavi dlanovi, nespretni poljupci skriveni od pogleda gustim mrakom i ludačko pumpanje srca. Posle mnogo godina, tom se dječaku rodila prva kćer i odlučio je da joj pokloni nešto vječno, da je stalno podsjeća na to koliko je voljena. Pokloniće joj lipu, posadiće je tu u dvorištu, da rastu zajedno, da se zavole, da se štite, da budu jedna drugoj najsigurnije prijateljice… Kad je osmi put zaboo kramp u zemlju, udario je u nešto tvdo i kao da je čuo bolan cijuk. Kleknuo je, razgrnuo zemlju rukama, i ugledao razbijenu drvenu kutijicu, sedam zarđalih čivija, par klikera, kolut nailona i… Malu zelenu kornjačicu kojoj je polomio nogu. Samo je klonuo na toplu zemlju i zaplakao, snažno, oslobađajuće, kao da je ponovo dječak. Sjutradan je na uzglavlju kolijevke njegove kćerke osvanula kornjačica sa okrnjenom nožicom… Možda ju je neki suvonjavi trgovac duge njegovne brade donio iz Kine ili Indije svom razmaženom sinu, pazeći čitavim putem da se ne okrnji ili zagubi. Držao je u njedrima i gladio, dok se klatio na sjedištu trošne kočije, ne bi li mu sinčić manje nedostajao. Kad je napokon stigao kući snažno je zagrlio svoje dijete i dao mu kornjačicu, a ovaj je, nezadovoljan poklonom, tresnuo o pod… Srećom, nisam je kupio, jer je prevejani trgovac antikvitetima rekao neku astronomsku početnu cijenu, nadajući se da pred sobom ima naivčinu koja će odmah bez riječi platiti, ili da ću se u najgoru ruku cjenjkati sa njim. Pošto nisam (toliko) naivan, a i ne volim da se cjenjkam, ljubazno sam mu zahvalio i otišao na drugi štand. To je bio samo povod da odustanem od kornjačice, a uzrok je bio osjećaj da takav poklon neće baš naići na razumjevanje. I bio sam u pravu, vjerovali ili ne, jedan drugi tip donio na poklon pepeljaru u obliku kornjače i bio je meta raznih pošalica čitave večeri, uprkos pričama o blagostanju i sreći koje ona treba da donese ili sačuva. Uglavnom, htio sam da kažem da volim takve poklone, koji imaju neku drugačiju vrijednost od materijalne. Sitnice, čija priča počinje onog trena kad su mi poklonjene, ili se pak samo nastavlja i obogaćuje. Prosto rečeno, volim poklone koji su, hajde da kažem, suveniri nekog trenutka, dana, razdoblja mog života… Kapije, koje čuvaju i vode u neka sjećanja koja bi bez njih bila davno zaboravljena. Zato često i kupujem baš takve poklone, iako su ljudi danas uglavnom okrenuti nekim drugim kvalitetima – važno im je da im je poklon koristan, funkcionalan, da ima konkretnu upotrebnu vrijednost, kao na primjer komad garderobe, mobilni telefon, mp3 plejer i slična potrošna roba. Za takve ljude su moji pokloni uglavnom pravo razočarenje. Ali šta da radim, što mi je osoba za koju ga biram važnija, ja tražim poklon koji je dugotrajniji i sitniji – da bude dostupan samo njoj, da ga drži u svojoj kutijici za blago i da ga izvadi iz nje samo onda kad poželi da misli na mene… Suvišno je reći da takve poklone najviše i cijenim, jer oni mi govore da me osoba koja mi ih daruje poznaje. Naravno, ako ikad poželiš da mi kupiš sat od 20.000 eura, ili Jaguar E-tip iz 1961. godine, zanemari svu ovu priču.

Slabosti

Rijetki ljudi koji su jaki, u smislu da imaju nepokolebljiva uvjerenja, mjerila, ustaljen način reagovanja i ponašanja, ljudi koji nikada namjerno neće načiniti zlo drugome, često naivno misle da su svi kao oni… Zato im se dešava da od (bliskih) ljudi imaju previsoka očekivanja, nešto što oni prosto nisu u stanju da ispune. I kad shvate da su pogriješili, onda kad ih razočaraju, reaguju burno, „udaraju snažno“ i „udaraju nisko“, često sa namjerom da „ubiju“. Kao ranjene životinje, zato što su mislili da neko njima blizak, neko u koga su beskonačno vjerovali nije u stanju da im uradi „ovakvo nešto!?“. Zato ih toliko i boli. Takvi ljudi teško praštaju. Ali, uz sve te udarce koje pretrpe dolazi i nagrada – obično su voljeni od okoline i ljudi uglavnom osjećaju potrebu i želju da ispune njihova očekivanja. Nama slabima se razočarenja mnogo rjeđe (ako ikada) dešavaju. A i kad se dese, ono što ih je uzrokovalo bude brzo oprošteno. Zato što smo mi dobro svjesni ljudskih slabosti, znamo na šta čovjek može da spadne, znamo koliko mogu biti snažne te sitne strasti koje vuku ka dnu. To nas čini mnogo opreznijima – nepovjerljivijma, ako baš hoćeš – u opštenju sa ostatkom svijeta. I život nam je bez sumnje mnogo manje stresan, makar po tom osnovu. Ali zato plaćamo cijenu na drugoj strani: naše interakcije sa drugima su obično površne, prazne, neispunjavajuće. I ovo vrijeme koje nam je udijeljeno provodimo sa tom prazninom u sebi, stalno pokušavajući da je ignorišemo, kao smrad ili bol. Eto. To je moje mišljenje.

Korjeni

         Teško je kad nemaš neko mjesto koje zoveš svojim, kad moraš stalno da se seliš iz grada u grad, i nigdje se ne zadržiš dovoljno dugo da se potpuno opustiš, ili, pak, dovoljno kratko da ne bi imao vremena da se počneš opustati. Taman kad pustiš kakve-takve korjene, kad sebi stvoriš neki život, kad formiraš svoj krug – dođe vrijeme da se ide. Mada, nisu meni toliko teški odlasci, ne… Ono što nikako ne volim su – vraćanja. Kad se vratiš među ljude koje više i ne poznaješ, i svima si drag, ali bi svi mogli i bez tebe, mjesta koja su ti poznata, a opet nekako hladnija i drukčija nego što su bila kad si prvi put tu bio. I svuda pripadaš, a ne pripadaš nigdje, ne pripadaš nikome. E, to je život kojim ja živim. I kad me neko pita odakle sam, ja ne znam šta da mu kažem. Odsvuda, pusti… Šta drugo da kažem? Molim se za dan kad ću konačno moći da kažem: „Ja sam iz Tog-i-tog grada, to je moj grad. Tu živim, tu sam srećan, tu plačem, tu ljubim, tu tugujem i gdje god da odem, koliko god tamo da ostanem – ja ću se vratiti mom gradu, mom domu.“

Cetinje u jesen

         Nedelja je humora po blogovima… Inicijativa je potekla od Veštice, a onda je počela da kumuje i Breskvica – i ja jednostavno nisam mogao da odolim. Ovo što postavljam nije mojih ruku djelo, autorska prava pripadaju organizaciji The Books Of Knjige, ali dobro ilustruje humor koji mi „paše“, pa eto… Nadam se da mi momci iz TBOK neće zamjeriti, ovo je zbog njihove promocije.

 

II pismeni zadatak iz The Books Of Knjige jezika
CETINJE U JESEN

         Počela je jesen u našem gradu. Umrlo je više ljudi, kao i u svakoj jeseni. Meni ih je žao, ali Živku Orlandiju baš i nije. On često kaže da tako mora i tako treba. A kad mu je brata maska gađala među rogove nije tako mislijo. Domaćice spremaju zimnice. Ja sam srećan. Grad je pun lišća, a tata kaže da bi smećari trebali da idu u kurac jer je ovo već treća jesen kako ništa ne rade. Od ove jeseni nam strašno faljiva struja u kuću, pa mama kaže za elektro – distributere: „To su jedna govna!“, a nije mislila na tom načinu kad ni je kuća bila puna struje.
        Ove jeseni i ja sam kao i mnogi drugi smo se zaljubili u istoj curi. To je mala, od pašanoga mi Vera. Ja je zovem Vjera, jer me stid da se odvajam od društva.
I ove jeseni tice su pošle na jugu. Rode i vrapci i slavuji su ostale. Meni ih je žao jer su one male i nezaštićene, pa bi ih mnogi mangupi mogli ubiti namrtvo. Đed kaže da su one ptičiji proleterijat, a nije tako mislijo kad nam se roda posrala na fiću, pa je fata do Špadijerskoga vrha. Đed je tada slomijo nogu, a tu rodu je ubijo ujak Vlado dva dana poslijed golijem rukama. On kaže da se branila ka čojek. Meni je bilo žao, a žao mi je i đeda koi je slomijo nogu, ali žalije mi je rodu jer je đed živ, a roda ne, a mislim da bi rodi bilo milije da je ujak Vlado slomijo nogu, a da je ona ubila đeda pot Špadijerski vrh (planina u Cetinje), mada bi mene bilo mrznije. Ja isto mislim da bi najbolje bilo da se ujak Vlado posra đedu na fiću i da ga je đed ubio šjekirom, ka što je tio babu jedne rede, a da se roda ne miješa. To je radi toga što me je ujak Vlado (rak ga izijo), šklepijo u zastavu kad sam prnuo pred direktorom Oboda, pa ga je bilo stid od mene. Od kad je ubio rodu još mi je mrzniji.
Brat od tetke mi Vojo, je ka svake jeseni kupijo petarde kod Paljevića u Donje polje. Oni nemaju para za leb pa prodaju petarde. Meni ih je žao. Baba kaže da su dobri ljudi, a nije tako mislila kad su joj zapalili garažu đe je đed i njegovi penzioneri igra fircik u pare. Jesen mi je još draga radi strika Zelja što dolazi s broda. On je bogat čovek i dosta je zgodan. Svaki put s broda dovede novu strinu, pa ode na brodu.
Poslijed ih mi teško izbačamo iz kuće. Neđo kaže da te žene šiljemo kod njega, jer mu ih je ža da se svade s mamom po vas dan. A nije tako mislijo kad su mu na kocku u Pećinu pošle tri plate pa je io u našu kuću.
         Neznam što bih još pisao od jeseni, još sem da je volim i njeni plodovi nama đeci daju vitamine da bismo postali jaki.

Radenovčić Slavujko VI3

"Mora da je stvarno, bilo je u novinama."