- Pogledaj, ono je Mračni, on siše život i iz najživljih, ubija radost i u najradosnijima. Žalost i propadanje su njegovi tragovi, a učmalost siguran znak njegova prisustva. Njegove riječi su prazne a pogled, beživotan i opterećujući, oduzima snagu. Nosi sobom smrad močvare. Hajdemo, ovamo je krenuo.
- Čekaj, želim upoznati tog čovjeka.
- Zar ne ču moje riječi? Zar ti one nisu dovoljne? Odnijeće ti osmijeh sa lica!
- Svejedno, sjedi da ga sačekamo.
- O, budalo, pa ko bi ikada dobrovoljno pristao na mučenje?! Želiš, valjda, da kušaš svoju snagu, ili šta? Ta njega niko ne voli, niti ko želi njegovo društvo. Ne kazuje li ti to dovoljno?
- Pa zar ne znaš, prazni čovječe, da je ljubav najpotrebnija onima koje je najteže voljeti?

        Kao i obično, putovao je poslednjim autobusom – onim u pola dvanaest, kako bi stigao ranom zorom, a i da bi imao što manje saputnika. Ne voli vam on mnogo društvo. Bar ne takvo društvo, one “instant građane” koji čine većinu putnika na relaciji Veliki Grad – Njegovo Rodno Selo. Mrzi onu njihovu neposrednost i drsku radoznalost. “Đe si bio? Što si tamo činio? Aaaaa, fino, fino… A Čegović si? (žargonski izraz za: “Kako se prezivaš?” koji se često može čuti u Crnoj Gori. prim. aut.) O’kle si? Ene! A poznaješ li Joka Dimitrijina sa Maloga Točka, te mu je kuća više mosta?  E vala je to dobar čo’ek, ma mu je otac bio bolji. I đeda sam mu ja znava’, svake je subote snosio sir na begluk. Bogumi su sirotinja bili… No eto, sad lijepo žive čini mi se. On platu, žena mu platu, onaj stariji sin mu radi u policiju, drže malo stoke… Kod koga ideš? Znam ga, kako da ne znam?! Što ti dođe on? ………………………” Sama pomisao na takve razgovore (koji se po pravilu uvijek pretvaraju u duge, beskrajne, monologe sagovornika i neizdrživo mučenje) budi u njemu odbojnost prema rodnoj grudi i želju da se tamo nikad ne vrati. Nikad, kad vam kažem. Zato uvijek čeka na peronu dok svi drugi ne uđu u autobus, kako bi poslednji sjeo što dalje od potencijalnih mučitelja. A kad je gužva, pa mora da se grabi za mjesto, on sjedne i namršti se, složi zastrašujuću facu, ne bi li odbio moguće pretendente na sjedište do njega. Nije on pokondiren, ne stidi se svog porijekla, i mnogo voli svoj zavičaj, ali nekako mu se uvijek činilo da tu ne pripada. Čak je često hvatao sebe kako sumnja da je uopšte tu rođen. Ovaj put je imao sreće. Čim je kročio u autobus za oko mu je zapala slatka curica i dva slobodna mjesta sa njene lijeve strane. Ona je bila u društvu neke brkate žene (koja je kao za inat sjela na mjesto bliže sredini autobusa i njemu, a onu malu sabila do prozora) ali ne mari, zna on sa njima. Pogledom i kratkim osmjehom joj je stavio do znanja da mu je drago što je tu (zna on tako da bude šmeker kad hoće), i polako se smjestio na ona dva slobodna mjesta nakon što se uvjerio da nema zalijepljenih žvaka. Bilo je i dovoljno mjesta za noge, što ga je samo dodatno oraspoložilo. Sjedišta su bila siva, sa malim teget tačkicama i raznobojnim linijama po sredini koje su formirale nešto slično dugi. To je često viđao u autobusima i išlo mu je na živce. Kao da ne mogu da osmisle neku drugu šaru, nego samo te odvratne linije u bojama duge… I šta uopšte žele da postignu njima? Da unesu malo veselosti u autobus? Nekome drugom bi bilo svejedno koje su boje sjedišta, ali on vam je čudan tip. Takvog niste upoznali, sigurno. Ima i neku vrstu rituala kad putuje: prvo izvadi mp3 plejer i pažljivo razmrsi kabl slušalica, pa stavi bočicu kisele vode u onu rastegljivu mrežicu prikačenu na sjedište ispred i na kraju teatralno pored nje uglavi kesicu ribica ili “Negro” bombona. Rijetko kad pojede ili popije bilo šta od toga, ali voli da su tu. Jesam li već rekao da je čudan? Nego, da nastavim sa pričom… Mp3 plejer je neizostavan dio njegovog prtljaga. Jednom je zaboravio da dopuni bateriju i morao je sve do Njegovog Rodnog Sela da sluša Stoju, prdenje i hrkanje, kukanje i uukanje baba, kao i vrlo (ne)duhovite dosjetke sredovječnog brkajlije sa pivskom stomačinom i izlizanim farmerkama, kojima se smijao cijeli autobus. Tu grešku više neće ponoviti – nikad. Dok su još bili u Velikom Gradu, potrudio se da se dopadne brkatoj ženi koja je sjedjela sa njegove desne strane, a u njegovim očima predstavljala prepreku do one slatke male sa početka priče. “Izvinite, koliko ima sati? Hvala… Hoćete bombonu? Da, da, i meni su omiljene, jedino njih kupujem. Šta radim u Velikom Gradu? Studiram, na četvrtoj sam godini. Pa ide, ide dobro, još malo pa gotovo. E, hvala… Odakle ste? Stvarno?! To je mnogo lijep kraj, jedan od najljepših u Crnoj Gori. Bili ste kod sina? Baš fino, koliko dugo živi ovdje?….” Kao što sam već rekao, on mrzi ovakve razgovore, ali pred njim je bio dug put i ona mala mu se neobično jako dopadala, a nije mogao tek tako da preskoči babu. Ruku na srce, znala je da kaže i po nešto duhovito, pa bi se smijali – baba, on i ona slatka mala. U tim prilikama bi samo kratko zavjerenički pogledao preko babe i sreo oči koje su njegov pogled redovno čekale. Još nije htio da stupi u razgovor sa njom, neka čeka. Neka se pita zašto joj još ništa nije rekao. Zna on da bude tako i lukav. Malo se provrtio u sjedištu, kao da mu je neudobno, a onda onako usput prokomentarisao kako su sjedišta neudobna i tijesna (a bilo je baš suprotno), na šta je brkata žena odgovorila kako su svi autobusi tog prevoznika neudobni i prljavi. Svi. A onda je osula paljbu po lošim putevima i truloj državi, po skupoći i kasetnim bombama koje su „sve ozračile pa sve mladi ljudi umiru“… Nije više mogao da sluša, ona djevojka mu se dopadala, ali ne toliko. Iskoristio je jednu pauzu koju je stara napravila da bi uzela vazduha i brže bolje zabio slušalice u uši i zatvorio oči. Znao je da se neće naljutiti, nepristojnost joj nije bila strana. Tako je i zaspao, i spavao je dugo, sve do K, gdje ga je probudila glasna psovka koju je vozač uputio nekom nesrećniku koji se „vuče po putu ka’ da vozi po jajima“. Zažalio je što nije kupio druge slušalice, ove su mu stalno ispadale iz ušiju. Stalno on tako nešto planira i ne uradi, pa se posle kaje i ljuti na sebe. Polako se uspravio i osvrnuo oko sebe. Opet se oraspoložio, žena koja je sjedjela ispred babe je izašla iz autobusa dok je on spavao i ostavila za sobom dva prazna sjedišta. To veče mu je baš sve išlo na ruku. Došlo je vrijeme da izvrši pakleni plan za koji je priremao teren još od Velikog Grada. Prvo je ispružio jednu nogu, pa drugu, pa istegnuo leđa, pa se namrštio i pritisnuo rukom krsta. “E vala sam se i ja skroz ukočila” – reče ona brkata baba. Poznavanje mentaliteta njegovih zemljaka ni ovaj put ga nije iznevjerilo. Znao je da će baba čekati da se probudi, i da će tražiti prvi povod da ponovo započne ragovor. To je jednostavno bilo tako, i moralo je biti. Vjerovao je da sve to ima nekakve veze sa genima, neki defekt koji su ljudi iz njegovog zavičaja pokupili tokom vijekova. Čak je otprilike znao i šta će reći, i samo je trebao da bude strpljiv. Pun pogodak. Malo se nasmiješio, da bi pokazao kako mu je stalo do njenih muka, a onda rekao da bi joj možda bilo udobnije ako bi prešla na sjedište ispred nje – tu bi mogla da se raskomoti. Rekao je to tonom koji je koristio kada bi nekome saopštavao dobru ideju, nešto što ne može sebi dozvoliti da propusti. Baba se prvo kao malo nećkala, ali je na kraju ipak odlučila da pređe naprijed. Dok je ustajala učinilo mu se da mu je uputila jedan od onih osmjeha, onih mangupskih, koji znači da ga je pročitala. Ali to mu sad nije bilo bitno, dobio je što je htio. Dok se stara gospođa udaljavala, znao je da ga ona mala posmatra. Nije je vidio, jednostavno je znao. Okrenuo se ka njoj lagano, kao slučajno, i uzvratio osmjeh, a zatm i kratko namignuo. Ne, nije htio da bude bezobrazan, ili prost. On muškarce koji namiguju djevojkama smatra neopjevanim prostačinama, a sam čin namigivanja u kontekstu udvaranja – neoprostivom greškom koja bi morala biti  surovo kažnjena odbijanjem. Suvišno je napominjati da djevojke koje namigivanje smatraju prihvatljivim drži za “nedovoljno dobre” i prepušta ih drugima. Jednostavno, često namiguje kad ćutke želi da kaže: “Nema na čemu”. Čim se sjedište u kom je do malo prije bila vremešna gospođa vratilo u prvobitnu formu (bilo je poprimilo obrise njene pozamašne zadnjice), ona mala je prešla u njega. To je to, samo je ovo čekao još od Velikog Grada. Slatka mala je takođe to čekala (očigledno), trebao je samo da otvori usta. Ali hoćeš… Baš kad se blago nagnuo ka njoj i zaustio da nešto kaže (i ona naćulila uši), pomolio je svoju ružnu glavu On. Taj mali đavo u njemu, ili ko zna šta je, koji se ponekad pojavi tako, u najgorem mogućem trenutku, i sve mu pokvari. Iznenada je pomislio kako bi bilo baš zabavno da se sad lijepo okrene i nastavi da je ignoriše. Tako je i učinio, posegnuo je rukom za svojim mp3 plejerom i ubacio slušalice u uši, ne obraćajući uopšte pažnju (tobože) na djevojku zbog koje je čitave večeri podnosio razne muke. I bio je u pravu, bilo je zabavno krišom gledati iznenađenje i zbunjenost na njenom licu dok je namještao slušalice, i pogađati njene misli. Malo je falilo da se počne glasno smijati (pa da ga ona i zvanično proglasi ludakom). Da je to uradio bilo ko drugi, ja bih mu rekao da se u stvari uplašio razgovora sa njom i da je „zabava“ samo maska za taj strah, ali on je stvarno čudan tip (to sam valjda već rekao, a i da nisam – trebalo bi do sad da vam bude jasno), potpuno različit od svih koje poznajem. Bilo kako bilo, time je stavio tačku na tu priču. Posle par pjesama je ponovo zaspao, a kad se probudio – spavala je ona. Bila je jako, jako lijepa (skoro nestvarno), čak i tako razbarušena, izgužvana i izmorena od dugog puta. U stvari, on takve djevojke najviše i voli, raščupane i obične, one koje se i ne trude da budu lijepe. One su mu najljepše. Šminkerke i one sa farbanom kosom zaobilazi u širokom luku. Još neko vrijeme su tako ćutali jedno kraj drugog, a onda su stigli u N i ona je izašla iz autobusa. Ostatak puta je protekao bez nekih bitnijih dešavanja. Samo je neka životinja (nije prepoznao koja je) pretrčala put, što je vozač ispratio sočnom psovkom, i par puta su prebrzo prešli preko nekakvih rupetina na putu pa je jedan tip koji je sjedio ispred njega dobro bubnuo glavom u prozor. Nekako mu to nije bilo smiješno, ni malo. Oko šest ujutru su stigli u B. Po planu. Autobuska stanica u tom mjestu je građena u stilu ranog komunizma: sumorna, siva, sa betonskim žardinjerama, blatnjava i prljava – ukratko, ružna, baš kao i čitav taj grad. Još je bilo prilično mračno, i neobično hladno za to doba godine, što je samo pojačalo utisak da ne treba da bude tu i oneraspoložilo ga. Izvukao je svoj ogromni kofer iz autobusa i zaputio se ka taksistima, jer do Njegovog Rodnog Sela autobusi ne idu tako rano. A i dosta mu je bilo autobusa, sa njihovim prugama u bojama duge.
         Na putu do Njegovog Rodnog Sela je samo ćutao, ali je svejedno od taksiste dobio izvještaj o vremenu za prethodna tri i naredna dva dana i kratak pregled skorijih smrti u srezu i njihovih uzroka – poređanih po datumu, u opadajućem redosledu. Njegovo Rodno Selo je blizu B, i brzo je stigao. Čim je izašao iz auta i pod nogama osjetio mekoću rosne trave, vratilo mu se dobro raspoloženje. Vazduh je bio nepojmljivo prijatan, zasićen mirisom vlažne zemlje, mlade proljećne trave i kiše koja je vjerovatno padala prethodne noći (nije onaj taksista slagao). Lagano je krenuo preko livade ka svojoj kući, vukući kofer za sobom. Dočekao ga je veseli lavež starog psa, topli zagrljaji i bijela kafa. Već je bio jako umoran, pa je ubrzo pošao da legne u odavno pripremljeni krevet. Iako je još bilo hladnjikavo, otvorio je širom prozor jer tako najljepše spava. Mjesecima je u Velikom Gradu sanjao kako to čini. Tamo mora da spava sa zatvorenim prozorom, jer je saobraćajna buka nesnosna. A i kad nema mnogo saobraćaja, nedjeljom ujutru, buku prave vrane i čavke. Drugih ptica u Velikom Gradu, čini mu se, i nema. Kao da mu namjerno dođu pod prozor i krešte. A ovdje ne, ovdje se čuo cvrkut lastavica, sjenica i nekih sitnih ptičica kojima ne zna naziv, pomiješan sa šumom krošanja šljiva i prigušenim hukom udaljene rijeke. Tijelom mu je prošla neopisiva milina, i uz osmjeh je spustio glavu na jastuk. Kroz san je čuo kako starci u drugoj sobi tiho govore da je smršao…

         Duboko vjerujem da postoje osobe koje su prosto stvorene da bismo ih voljeli. Ali isto tako postoji i ona druga krajnost, osobe koje nam ni po čemu ne odgovaraju i da je neke pravde, nikad ih ne bismo ni sreli. Bože, teško li je kad se Sudbina poigra pa učini da se zaljubimo u nekog takvog (i to bude uzvraćeno). Ni da odeš, ni da ostaneš, samo se mučiš u tom moru oprečnih osjećanja, gdje te čas zapljusne talas sreće, čas potopi talas tuge, nerazumijevanja ili bijesa. U toj borbi, u pokušajima da shvatiš i da budeš shvaćen, neizbježno izgubiš sebe, a kad izgubiš sebe – sve, ali baš sve, ti postane kazna. Pa i ta ljubav, koja nikad nije trebala da se desi…

         Ako se dovoljno puta napraviš lud, zažmuriš i prećutiš – počeće da misle da si glup. A onda… Onda postanu žrtve najvećeg neprijatelja u svakoj borbi: potcjenjivanja protivnika. I to ih učini lakim metama, podložnim svakakvom uticaju i ranjivim na hiljadu mjesta. Dovoljan je samo jedan pažljiv potez lišen emocija, samo jedan,
i – ostavljaš ih u prašini. Naravno, ako ti uopšte treba takva “pobjeda”…
         Lukav? Jesam… Nekad se i sam iznenadim koliko. Ali samo tvoj napad može me primorati da se branim tim oružjem.

         Čak i u momentima najveće radosti, najblistavije sreće,  u jednom udaljenom kutku mog bića čuči neka hladnja zebnja, znanje da će mi to što me sada raduje jednog dana donijeti neizmjernu tugu. Osobe koje volim će jednog dana otići, ili ću otići ja od njih, mjesta koja su mi draga će ostati za mnom u ovoj potrazi za „onim“, znaš već, za čim svi mi tragamo,  sadašnji ciljevi će postati davno zaboravljene pobjede i polazna tačka ka nekim novim ciljevima… I zato su skoro sve moje sreće po malo tamne, pokrivene sjenkom.

         Jedina istinski čista, nepomućena, radost koju sam u životu osjetio je radost učenja. Onaj trenutak shvatanja da si upravo naučio nešto novo, i da zbog toga vrijediš mnogo više nego samo sekundu ranije – i sebi i drugima. Jedino tad sam srećan potpuno i bez rezerve.