Suština?

Ne krećite prema meni poletno i veselo. Uvijek, uvijek ćete naletjeti na hladan zid, na čelični oklop. Ne zato što ja to želim, nego što jedino tako znam. Kada živiš na mjestu gdje konstantno primaš udarce, gdje je svako pokazivanje pozitivnih osjećanja ravno pokazivanju grla gladnom vuku, gdje nemaš pravo na svoje mišljenje, oklop je jedino što te može koliko-toliko sačuvati od ludila, od totalne propasti. Naučiš da primaš i zadaješ udarce, da se boriš i gaziš, da zaboravljaš. Naučiš to vrlo brzo, ili ne naučiš, u kom slučaju je za tebe ova predstava (kojoj tepamo „život“) već završena – a da toga nisi ni svjestan. U početku misliš da ćeš to moći kontrolisati, da oklop možeš jednostavno odbaciti u rijetkim trenucima kada ti ne treba (i u početku, samo u početku, zaista možeš), ali kasnije, kako odrastaš, sve to postane dio tebe, neprimjetno i podmuklo. Naviknete i ti i ljudi oko tebe na taj prokleti, ledeno hladni izraz lica, na ograničene pokrete i malo suvih riječi. A unutar oklopa – jedan sasvim drugačiji život. Život koji ne bih mogao opisati sve i da hoću, sve i da ima svrhe. Ponekad, samo na kratko i samo vrlo posebnim osobama, vidljivi su u mojim očima obrisi te unutrašnjosti. Valjda me zbog toga i trpe. Dok se ne umore od udaranja glavom u zid, iznova i iznova… Ali to nije dovoljno, treba mi neko ko se neće umoriti, neko ko neće odustati, sve dok me ne nauči da vjerujem. Ako takva osoba ikada naiđe, ako uspije da me oslobodi ovog prokletstva, moći ću za sebe da kažem da sam najsrećniji čovjek na svijetu. I siguran sam da će i ona moći da kaže isto to, jer ću Ja znati da je usrećim. Znam da hoću.