Stan na trećem

       Bio sam danas u spomen muzeju Ive Andrića. Za one koji ne znaju, muzej se nalazi u stanu u kom je Andrić proveo poslednjih sedamnaest godina svog života, na Andrićevom vencu broj 8. Kad nas je vidio na vratima, vodič kao da se iznenadio. „Vi ste došli u obilazak?“ – pitao je tonom koji me je na trenutak zbunio i natjerao da pomislim da ne treba da budemo tu. „Da, je li to problem?“ – odgovorih pitanjem. „Ne, ne, samo izvolite. Karta je 100 dinara…“

       Ušao sam, kao u hram. Sve je bilo tu… Fotografije, Indeks predavanja sa Mudroslovskog fakulteta, 4502 knjige, odlikovanja, svečano ambasadorsko odijelo u kom je 1939. godine u Berlinu predao akreditive Hitleru… I njegovi rukopisi. Ne znam šta mi je bilo, jednostavno nisam mogao da odvojim pogled od tih požutjelih listova hartije i rečenica ispisanih nečitkim rukopisom. Đavo će ga znati zašto su ih postavili onako nisko, na kraju sam morao da kleknem da bih dobro pogledao. Kada je ovo vidio, naš domaćin, koji do tog momenta bješe prilično ćutljiv i rezervisan, polako mi je prišao i svečanim glasom počeo da udiše život tim starim listovima, pričajući njihove priče. Govorio je polako, glasom koji se savršeno uklapao u tišinu malog stana na trećem spratu. Kada je ispričao sve što je mislio da treba da znam, uspravh se i tek tada primijetih Nobelovu nagradu koju je Andrić dobio 1961. Stajala je u staklenoj vitrini, baš kao i svi ostali eksponati, bez posebne oznake ili nekog istaknutog mjesta. A i zašto bi je isticali, pored toliko važnijih njegovih dostignuća? Dok sam išao hodnikom ka radnoj sobi, rekoh: „Čini mi se da baš i nemate posjetilaca koliko bi trebalo.“ „Eh,“ – uzdahnu sjetno moj domaćin – „dolaze učenici srednjih škola. Dovode ih nastavnici kad izučavaju neko Andrićevo delo.“ Grlo mi se steglo, uspio sam samo da promucam: „Tužno.“ Radna soba je ostala ista kao što je bila za Andrićeva života. Gledao sam sa vrata (konopcem je prepriječen ulaz) tu sobu i osjećao neopisivo uzbuđenje. U tom trenutku nije postojalo mjesto na kom bih radije bio. Zamišljao sam ga kako polako ustaje od radnog stola, prelazi preko šarenog tepiha (tako tipičnog za njega) do polica sa knjigama i izvlači jednu koja mu je potrebna. Polako je lista i traži neku bilješku koju je tu ko zna kad napisao. Zatim se vraća do stola i nastavlja da piše… Tiho, na prstima se udaljih od vrata da mu ne smetam.

       Na izlasku se zahvalih svom domaćinu prema kome sam u tom trenutku, moram priznati, osjećao blagu zavist.