Prijatelji bivši, prijatelji budući, prijatelji biv…

       Prijatelja imam jako malo. Ali, srećom, mislim da je brojka za sad stabilna. Nikad nije lako biti nekome prijatelj. Ali biti prijatelj meni – e to je čista umjetnost. I moji prijatelji baš to i jesu, Umjetnici, svako na svoj način. Ja ih nikad ne zovem (osim ako mi nešto zatreba ), nikad ih ne pitam kako su, nikad im ne pričam o svojim problemima, tajnama, slutnjama, ljubavima, do đavola, skoro da ih i ne gledam, a oni su ipak tu – svaki put kad su mi potrebni – bez pitanja, bez prigovora, bez suvišnog uzbuđenja, sigurni kao svitanje. Najviše volim što sa njima mogu da ćutim do mile volje, oni se ne plaše moje tišine. Tišine koju ja tako volim, tišine preko koje najbolje kažem šta mislim i osjećam. HVALA VAM, i Tebi na vodi što me stalno nerviraš, i Tebi u podrumu što znaš kako dišem, i Tebi na jugu što ne znam više ni jesi li živ , i Tebi učiteljice, i pedagogu što voli pivo… Hvala vam za sve što ste mi rekli, za sve što ste prećutali, za sve što sam naučio od vas, za sve što sam zbog vas ikada doživio ili osjetio, hvala vam što me činite bogatim. Drago mi je što postojite. I volim vas, to vam nikad neću reći…