Ćutanje

Tu, gdje gotovo neprestano šibaju ledeni vjetrovi i prolaze horde pobješnjelih divljih pasa, tu gdje je ljepota grijeh, a pjesma samo maglovit pojam – palo je igrom Sudbine to malo sjeme. I blagosloveno neznanjem i naivnošću, opijeno Suncem i Životom – počelo je da se razvija. Malo, beznačajno sjeme, polako je postajalo tanka zelena stabljika, zadojena mladošću i divna, kakvu samo Priroda može da stvori. I čudila se zašto je okolne biljke gledaju sa žaljenjem i ćutke prate njen rast… One, prekrivene trnjem, grubom korom i ožiljcima, tamne i tužne, žalile su nju, mladu i neuporedivo ljepšu, nju zbog koje je i sam svijet (u to je biljčica bila duboko uvjerena) postao bolje mjesto?! I neprestano su se trudile da joj zaklone Sunce, kako bi što sporije rasla. „One su ljubomorne, one mrze i sebe i sve oko sebe, one preziru ljepotu zato što njima nije podarena.“ – govorila je sebi biljčica. Ali, i pored svega toga ona je napredovala i voljela, koliko je mogla. A onda je došao prvi list, pa prva kiša… Osjećala je biljčica svu radost življenja i sa nestrpljenjem očekivala sve one divne dane koji su tek trebali da dođu. I dolazili su. Dani. Dani koji su bili sve, samo ne divni. Što je više rasla, više je bila izložena ledenim vjetrovima i bijesnim psima, češće je bila gažena i lomljena, i teže se oporavljala. Da, oporavljala se, ali ožiljci su ostajali, posle svakog loma, posle svakog udarca, posle svake zime. Ništa više nije ostalo od one nježnosti i ljepote, kora joj je postala tvrda i hrapava, a lišće, sad već tamno i zakržljalo, polako je ustupalo mjesto trnju. Umjesto cvijeta, koji je tako željno htjela da pokloni svijetu, na njenom vrhu se razvio otrovni čičak. Zaboravila je ono što je nekad bila, postala je gruba, postala je jedino što može postati na takvom mjestu. S godinama je očvrsla, postala otpornija na nalete vjetra, a psi su je zbog trnja sve rjeđe gazili i lomili. Prolazilo je vrijeme, smjenjivala se ljeta i zime, lomovi i izdanci, bez osjećanja, bez uzbuđenja, samo je prolazilo. A onda se jednog vedrog dana dogodilo nešto neočekivano. Tik pored te, sad već ostarele, biljke palo je od nekud jedno malo sjeme. I gledalo je nevino i radoznalo, sa osmjehom koji je podsjećao na život. Nije uzvratila osmjehom, nije mu uputila ni jednu jedinu riječ, samo se lagano nagnula – i zaklonila mu Sunce.