Pokloni

         Jednom sam umalo na sajmu antikviteta kupio zelenu kornjačicu od mermera (ili nekog sličnog tamnozelenog kamena) kojoj je bila okrnjena zadnja desna nožica – da bih je poklonio za rođendan jednoj vrlo dragoj i meni bliskoj osobi. Poznato je da se kornjače smatraju amajlijom blagostanja i sreće, ali nije to jedino što me je privuklo toj maloj figurici. Čim mi je pogled pao na nju, počeo sam da u glavi razvijam nevjerovatne priče o tome kako je ta nožica polomljena… Možda ju je neki mladi oficir poklonio svojoj draganoj pred sam polazak u rat? Sobarica je oborila sa komode dok je brisala prašinu… Ili, možda ju je ona poklonila njemu, pa je okrnjena negdje u rovovima… Možda je ta kornjačica bila nečije neprocjenjivo blago, i stajala je u jednoj od onih kutija za blago, koje imaju svi klinci, zajedno sa još par klikera porculanaca, sedam sjajnih čivija, velikim kolutom tankog nailona za lov na ptice i metalnim grbom JNA kojeg je otac donio jedne prilike kad je došao na nagradno odsustvo. U predveče sedamnaestog jula ko-zna-koje-godine ju je dječak zakopao u dvorištu, kao što svi klinci kopaju svoje blago i maštaju da će ga jednom iskopati. Ali onda je zaboravljena, zamijenile su je duge noćne šetnje, stidljivi pogledi, znojavi dlanovi, nespretni poljupci skriveni od pogleda gustim mrakom i ludačko pumpanje srca. Posle mnogo godina, tom se dječaku rodila prva kćer i odlučio je da joj pokloni nešto vječno, da je stalno podsjeća na to koliko je voljena. Pokloniće joj lipu, posadiće je tu u dvorištu, da rastu zajedno, da se zavole, da se štite, da budu jedna drugoj najsigurnije prijateljice… Kad je osmi put zaboo kramp u zemlju, udario je u nešto tvdo i kao da je čuo bolan cijuk. Kleknuo je, razgrnuo zemlju rukama, i ugledao razbijenu drvenu kutijicu, sedam zarđalih čivija, par klikera, kolut nailona i… Malu zelenu kornjačicu kojoj je polomio nogu. Samo je klonuo na toplu zemlju i zaplakao, snažno, oslobađajuće, kao da je ponovo dječak. Sjutradan je na uzglavlju kolijevke njegove kćerke osvanula kornjačica sa okrnjenom nožicom… Možda ju je neki suvonjavi trgovac duge njegovne brade donio iz Kine ili Indije svom razmaženom sinu, pazeći čitavim putem da se ne okrnji ili zagubi. Držao je u njedrima i gladio, dok se klatio na sjedištu trošne kočije, ne bi li mu sinčić manje nedostajao. Kad je napokon stigao kući snažno je zagrlio svoje dijete i dao mu kornjačicu, a ovaj je, nezadovoljan poklonom, tresnuo o pod… Srećom, nisam je kupio, jer je prevejani trgovac antikvitetima rekao neku astronomsku početnu cijenu, nadajući se da pred sobom ima naivčinu koja će odmah bez riječi platiti, ili da ću se u najgoru ruku cjenjkati sa njim. Pošto nisam (toliko) naivan, a i ne volim da se cjenjkam, ljubazno sam mu zahvalio i otišao na drugi štand. To je bio samo povod da odustanem od kornjačice, a uzrok je bio osjećaj da takav poklon neće baš naići na razumjevanje. I bio sam u pravu, vjerovali ili ne, jedan drugi tip donio na poklon pepeljaru u obliku kornjače i bio je meta raznih pošalica čitave večeri, uprkos pričama o blagostanju i sreći koje ona treba da donese ili sačuva. Uglavnom, htio sam da kažem da volim takve poklone, koji imaju neku drugačiju vrijednost od materijalne. Sitnice, čija priča počinje onog trena kad su mi poklonjene, ili se pak samo nastavlja i obogaćuje. Prosto rečeno, volim poklone koji su, hajde da kažem, suveniri nekog trenutka, dana, razdoblja mog života… Kapije, koje čuvaju i vode u neka sjećanja koja bi bez njih bila davno zaboravljena. Zato često i kupujem baš takve poklone, iako su ljudi danas uglavnom okrenuti nekim drugim kvalitetima – važno im je da im je poklon koristan, funkcionalan, da ima konkretnu upotrebnu vrijednost, kao na primjer komad garderobe, mobilni telefon, mp3 plejer i slična potrošna roba. Za takve ljude su moji pokloni uglavnom pravo razočarenje. Ali šta da radim, što mi je osoba za koju ga biram važnija, ja tražim poklon koji je dugotrajniji i sitniji – da bude dostupan samo njoj, da ga drži u svojoj kutijici za blago i da ga izvadi iz nje samo onda kad poželi da misli na mene… Suvišno je reći da takve poklone najviše i cijenim, jer oni mi govore da me osoba koja mi ih daruje poznaje. Naravno, ako ikad poželiš da mi kupiš sat od 20.000 eura, ili Jaguar E-tip iz 1961. godine, zanemari svu ovu priču.