Omiljeni citati
Na ovoj strani se nalaze citati, odnosno riječi, koji govore nešto što bih i ja sam rekao, kada bih bio u stanju da izbistrim i artikulišem svoje misli kao njihovi autori. Da neko ne shvati pogrešno, ovim ne želim da kažem da sam sličan bilo kome od velikih ljudi čije su riječi ovdje napisane. Daleko od toga. Nekima od njih se ne usuđujem ni da zavidim, a kamoli da se poredim sa njima. Ali, svakome se bar jednom u životu desilo da pomisli ili kaže: „Čitaš mi misli!“.
Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.
Mahatma Gandi
Every human has four endowments- self awareness, conscience, independent will and creative imagination. These give us the ultimate human freedom… The power to choose, to respond, to change.
Stephen Covey
Čitajući dobre pisce, dešavaju se pred nama čuda. Često na početku neke rečenice, kad vidimo kako se pomalja jedna misao, mi zastanemo zadivljeni i uplašeni. I sa nevericom se pitamo: „Je li mogućno? Hoće li se to što naslućujemo zaista desiti? Je li ovo zaista ona ista misao koju smo i mi, ne jednom, naslutili pri dodiru naše svesti sa svetom oko nas, skrivani deo naše unutarnje stvarnosti? Zar ima još neko da je ovo ovako video i osetio?“
A kad, pročitavši do kraja, vidimo da je zaista tako, mi ostajemo nad tom rečenicom zamišljeni, zahvalni i srećni, jer nam je pao u deo najveći dar koji čitanje može da nam pruži: osetili smo da nismo sami nikad, ni u najtežim ni u najlepšim trenucima, ni u svojim najgorčim nedoumicama, ni u najsmelijim zaključcima, nego da smo povezani sa drugim ljudima mnogostrukim i tajnim vezama koje i ne slutimo, a koje nam „naš“ pisac otkriva.
To je spasonosno.
Ne samo sa poznatim ljudima, ne samo kad je reč o javnim, opštim ili delikatnim poslovima, nego i kad sam među nepoznatim svetom i kad se razgovara o običnim, sitnim stvarima svakodnevnog života, ja ne volim, ne umem, da raspitujem, da tražim podatke i da donosim sudove. Ja o ljudima znam samo ono što oni hoće da mi kažu ili što slučajno saznam. A o ljudskim stvarima sudim sporo i teško, sa mnogo za i protiv, često i menjam svoje sudove, a konačan, pun sud donosim mnogo docnije, često ga ne donesem nikad.
To je protivno od većine mojih zemljaka.
Takozvani praktični ljudi bili bi korisni i zasluživali bi svaku pohvalu i poštovanje kad od te svoje praktičnosti ne bi hteli da naprave smisao života i razlog svoga opstanka, opravdanje za podjarmljivanje i terorisanje svih onih koji su lišeni toga praktičnog smisla, ali zato stvoreni za druge, možda više i bolje podvige.
Teško onom koji mora nekog drugog (pa ma ko taj bio) da unizi, da bi se on sam izdigao, ili bolje rečeno: da bi imao iluziju da se uzdigao.
Napomena: citati obojeni zelenom bojom ne spadaju u one što mi pogađaju misli, ali definitivno pogađaju u srce, zato moram da ih podijelim sa tobom.
Otišao sam. Iza mene je ostalo sve što su ljudi rekli, kao pramičak magle koji se gubi. A sve što su uradili, poneo sam na dlanu jedne ruke.
To je obično tako. Igra počinje sa smehom, a završava plačem ili gluvim i nemilim kajanjem i žaljenjem, što je gore od plača. I to važi za svaku igru.
Idem preko neke vode, ispod gustih i niskih krošanja drveta. Idem i osećam se nelagodno kao u životu. Iza mene ide jedan čovek koga znam. I znam da ga znam. Ne mogu da ga vidim, jer neću da se okrenem, ali znam da glavom dopire do prvog lišća na krošnjama drveta. Ne govori ništa, ali predviđam šta će kazati kad progovori. A progovoriti može svakog trenutka…
Ivo Andrić („Znakovi pored puta“)
Karakterističan deo lepote ženskog tela je – vrat. Kod mladih i lepo građenih žena vrat je monolitan sam po sebi i u isto vreme bez vidljivog prelaza povezan i sjedinjen sa glavom i grudnim košem. To statuarno jedinstvo čini veliku i naročitu draž tela; ono je bitna oznaka mladosti. S godinama, telo počinje da se račva, veza između pojedinih muskula i kostiju počinje da se naslućuje, pa da biva vidljiva. I sam vrat nije više onako sliven iz jednog komada, kao što je bio; počinju da se ocrtavaju, naročito kod pokreta, mišići i tetive, a ako s godinama nastupe neke naslage sala i kružne bore i prevoji na koži, to je već kraj lepote.
Ivo Andrić („Sveske“)
- Zar smo svi zli?- Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri…
Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti?
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže,smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža.
Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi krvari.
Ništa značajno se ne moze učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo…
Meša Selimović („Tvrđava“)
Thousands of candles can be lighted from a single candle, and the life of the candle will not be shortened. Happiness never decreases by being shared.
Buddha
O, ne brini, biće toga još…
…
